Blog
utorak, veljača 26, 2008

Bio je jedan film ovakvog naslova. Prvi film s ljubavnom tematikom kojeg pamtim iz razdoblja prvih iskustava na području emocija.
Iza filma je ostala pjesma. Pisali smo je po spomenarima.


Oda, nagovještaj besmrtnosti iz sjećanja na rano djetinjstvo


Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili ...
Ali tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći  jedanput na malom vrhu života i neizrećene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedan drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.


William Wordsworth


semperfi @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare